Posljednjih par desetljeća prošlog stoljeća umjeća Dalekog Istoka postala su neobično popularna na Zapadu, a među njima i japanska ceremonija čaja. Što to ima privlačno u običnom pijenju čaja? Jasno je da se ne radi o samome čaju koji se već desetljećima pije i na Zapadu, nego u duhu Istoka koji, kako nam se čini, i najobičnije stvari pristupa na ceremonijalan način. Tako kroz čajnu ceremoniju čovjek Zapada ponovno uči duboko osjećati svjet i makar nakratko pronaći mir unutar vlastite duše. Sam naziv za čajnu ceremoniju, „vrela voda za čaj“ (japanski - cha no jou) ukazuje na težnju ka jednostavnosti i odsutnosti bilo kakve raskoši.

Povjest čajne ceremonije
Kina – prvu poznatu knjigu o čaju, cha' ching (čajno sveto pismo), napisao je Lu Wu ili Lu Yu, kineski pjesnik iz VIII. st. Ova knjiga od tri sveska i deset poglavlja sadrži čajni zakonik. U prvom poglavlju Lu Wu razmatra narav čaja kao biljke, u drugom opisuje oruđa za sakupljanje lišća, u trećem biranje listova, četvrto opisuje djelove čajnog pribora, a peto način pripravljanja čaja. Ostala poglavlja raspravljaju o uobičajnim načinima pijenja čaja i sadrže pregled znamenitih čajopija i glasovitih plantaža čaja. Lu Wu opisuje čak i tri stupnja vrenja vode za čaj; prvo je vrenje kad mjehurići poput ribljeg oka zalivaju po površini; drugi, kad su mjehuri poput kristalnih zrna koja se okreću u vrelu; treće, kad voda divlje burka u kotliću. Najraniji oblik čajne ceremonije nastao je među redovnicima južne sekte Chan' budizam koji su pili čaj iz jednostavnih zdjelica pred likom Bodhidarme. Legenda kaža kako je jednom Bodhidarma, 28. patrijarh budizma koji je budizam iz Indije prenio u Kinu, prilikom duge meditacije zadrijemao. To ga je tako razljutilo da je odrezao očne kapke i bacio ih na zemlju kako mu se to više nikad nebi dogodilo. Na mjestu gdje su pali očni kapci, nikla je biljka čaja koja će pomagati redovnicima da ih za dugih meditacija ne hvata drijemež.


Japan – Zapisi kažu da je 729. Godine car Shomu, veliki pobornik budizma, pozvao stotinu budističkih redovnika na čaj u svoju palaču. U početku je pijenje čaja bilo ograničeno na dvorsko plemstvo i budističke ceremonije. U 12. St. Zen redovnik Eisaji, osnivač zen sekte rinzaji, po povratku iz Kine daje novi poticaj pijenju čaja u Japanu. Svoje zanimanje za čaj prenio je i na svoga učenika Dogena (kanije osnovao zen sektu soto). Dogen je iz Kine donio čajno posuđe na temelju pravila koje je ustanovio za svakodnevni život redovnika u hramu Eiheji, napisao upute za čajnu ceremoniju. Brzina širenja zena u Japanu utjecala je na širenje čajne ceremonije koja se potpuno razvila u 15. St. Pod pokroviteljstvom shoguna Ashikage Joshimase, a do savršenstva ju je doveo Sen – no Soeki, poznatiji kao Rikyu. Rikyu je uobličio 4 načela puta čaja:

Wa – harmonija (odnosi se na sklad između ljudi, ljudi i prirode, sklad čajnog pribora i način kako se koristi);

Kei - poštovanje (odnos međusobnog štovanja domaćina i gostiju, kao i prema svemu što nas okružuje);

Sei – čistoća (odnosi se na čistoću tjela i duše);

Jaku – smirenost ili spokojstvo.

Ovo posljednje rezultat je ostvarenja prvih triju načela. Četiri principa i praznina, sveprisutni ideal zena, daju čajnoj ceremoniji prepoznatljiv, profinjen ton. Čajna ceremonija je također prožeta s četiri estetska ideala ili, kako ih još nazivaju četiri raspoloženja:

Sabi – spokoj samoće, iskrenost skromnosti

Wabi – običnost stvari

Aware – nostalgična tuga zbog prolaznosti

Yugen – ne nadani nagovještaji nepoznatog i tajanstvenog

Sabi i Wabi često se prožimaju i nadopunjuju; Sabi se više odnosi na predmete i okolinu, dok se Wabi odnosi na življenje obilježeno siromaštvom, oskudicom i nesavršenošću. Iako su svi majstori čaja sljedili ova načela i ideale, svaki od njih imao je svoj osobiti način pripremanja čaja te je tako svojim duhom obogaćivao čajnu ceremoniju. Upitan koje je od četiri raspoloženja najvažnije, majstor čaja Terujoshi Ikebe je rekao; „po mom mišljenju to je Wabi, jer on predstavlja najviši domet u putu čaja, a od četiri principa puta čaja najvažniji je duhovno spokojstvo (Jaku)“

Sukya čajna koliba – U početku se čajna ceremonija odvijala u jednom djelu primaće sobe odvojenom zaslonima. Prva zasebna čajna koliba djeluje Sen no Rikyua, največeg majstora čaja. Smisao spokojstva izdvojene kolibe bio je usredotočiti duh na ono šta se nalazi iza prolazne površine stvari. Zato je njezino glavno obilježje krajnja jednostvanost i izostavljanje svega onog što nema točno određenu namjenu, a što odvlači čovjekovu pažnju. Stoga čajna koliba sukya nebi trebala biti ništa više od „slamnate brvnare“, kako je zovu japanci. Ideogrami za sukyu čitaju se kao „boravište mašte“. Za majstora čaja to je bio prostor u kojem je on svojom maštom stvarao umjetnočko djelo. Kasnije su različiti majstori mjenjali ideograme za sukyu pa se to moglo čitati i kao „boravište praznine“ ili „boravište nesimetričnog“. Naime, posebna se pažnja obraćala na izbjegavanje simetrije koja podrazumjeva ponavljanje jednoličnosti, čime se gubi neposrednost i svježina. Predmeti za čajnu ceremoniju morali su biti odabrani tako da se ni jedan oblik ni boja ne ponavljaju: šalica crne boje ne dolazi uz crno lakiranu kutiju za čaj i sl. Sukya se sastoji od čajne sobe, predsoblja (mizuya) gdje se pere i priređuje čajno posuđe, sjenice (machiai) gdje gosti čekaju poziv da uđu u čajnu sobu, te vrtlog puteljka, (roji) koji povezuje sjenicu sa čajnom kolibom. Iako naizgled vrlo jednostavan, roji obiluje simbolizmom. Zamišljen je tako da čovjeka odvoji od životne vreve i pripremi ga za ceremoniju. Šetnja kroz roji predstavlja svojevrstan obred pročišćenja. Nepravilne kamene ploče rojija obrasle orošenom mahovinom, na kojoj je namjerno ostavljen pokoji list ili borova iglica, skreću čovjekovu pozornost na obične , male stvari. Sve je u čajnoj sobi rustično, neuljepšano i jednostavno. Primjerice, grede koje se koriste u njenoj izradi samo su djelomično obrađene, ponegdje sa ostavljenom korom. Odabiru se i zakrivljeni trupci, te se s najvećom pažnjom uklapaju u okolni prostor. Čajnu sobu pjesnički nazivaju pjesnički prostorija od četiri i pol mjere jer njena površina iznosi 4,5 tatamija. Čajna je soba namjenjena za prijem pet do šest ljudi. U jednom od zidova čajne sobe nalazi se tokonama – niša u koju domaćin postavlja haiku poeziju, kaligrafiju, sliku, cvjetni aranžman i sl. Ukrasom u tokonami domačin podcrtava raspoloženje i daje ton čajnoj ceremoniji koja slijedi. Ulaz u sobu niži je od jednog metra i simbolizira poniznost i skromnost. Naime, pri ulasku u čajnu prostoriju čovjek se mora duboko sagnuti i tako na simbolički način sve svoje iluzije o veličini i zaslugama ostavit pred vratima. Društvenoj hijerarhiji uzvanika tu nema mjesta. Čak su i samuraji pri ulasku u čajnu sobu morali ostaviti mač pred vratima.

Ceremonija – po dolasku gosti najprije odlaze u posebnu sjenicu gdje čekaju domaćinov poziv za početak ceremonije. Tu dogovaraju redosljed ulaska u čajnu sobu. Kreću na zvuk gonga i prolaze vrtnom stazom. Dolaze do kamenice gdje peru ruke i usta što je simbolički čin čiščenja tjela i duše. Nakon ulaska u čajnu sobu gosti se naklone pred tokunami i zatim dobro promotre izloženi ukras kako bi vidjeli što im domaćin poručuje. Prije samog posluživanja čaja obično se posužuje lagani, delikatni obrok zvan kayseki. Jela su vrhunski aranžirana i odabrana u skladu s godišnjim dobom i porukom iz tokunama te svim ostalim elementima čajne ceremonije. Zatim slijedi stanka za vrijeme koje se gosti povuku u vrt. Dok domaćin obavlja pripreme za posluživanje čaja. Ni ovdje gosti nisu prepušteni sami sebi jer domaćin prethodno pomno priprema mjesto za njihov odmor kako bi ono što budu gledali pojačalo dojam same ceremonije. Nakon toga ih domaćin udarcem u gong ponovno poziva u čajnu sobu. Gosti opet odlaze do tokoname u kojoj je sada postavljen cvjetni aranžman, a obično se sastoji od orošenog cvjetnog pupoljka. Svjetlost je prigušena i čuje se samo pjevanje vode u željeznom kotliću. Majstor sjedi pored ognjišta, a sav mu je pribor pored ruke. Čajni se pribor sastoji od 24 predmeta, počevši od metalnog kotlića do babmusove četkice za mješanje čaja. Svaki dio čajnog pribora malo je umjetničko djelo i ima svoju povjest. Čaj je u obliku zelenog praha vrhunske kvalitete. Bambusovom četkicom domačin mješa čajni prah s kipućom vodom dok se nestvori pjena, a njegovi su pokreti mekani i profinjeni. Izvorno su svi gosti pili čaj iz iste zdjelice. Čaj se ispije najčešće u tri gutljaja i potom se zdjelica vraća domaćinu. Zatim slijedi pažljivo razgledavanje čajnog pribora. Na odlasku gosti ceremonijalno pozdrave, a majstor još neko vrijeme ostaje u tišini čajne sobe. Ovajkva je ceremonija trajala dva do četiri sata. Čajna ceremonija je osebujan, visoko estetski način uklanjanja „prašina i nečistoća“ s našeg duha i njegove obnove. To se postiže pažljivim odstranjivanjem svega suvišnog kako bi se došlo do duhovne nutrine stvari. Ovo načelo redukcije vrlo je prisutno kako u namještanju čajne sobe tako i u pokretima i u govoru sudionika ceremonije. Praznina i stanka vrlo su bitni trenutci čajne ceremonije, kao u ostalom i svih umjetnosti zena, a njen je duh u onome što je izostavljeno, u onome što nije izrečeno.

---

Ceremonija čaja (eng:The Bai Si ceremony) se u zapadnjačkim borilačkim vještinama ne viđa često, ali je gotovo sigurno najvažnija svečanost u kojoj učenik borilačke vještine može sudjelovati.

U starim Kung Fu školama u Kini, svatko je mogao biti učenik ali nisu svi učenici dobivali stopostotno znanje svog učitelja.
Pošto su mnogi Kung Fu sistemi obiteljski, te su smatrani privatnim, poduka se najčešče primala u učiteljevoj kući.

Prosječan učenik se smatrao kao „vanjski učenik“ (eng outdoor student), odnoso da on ili ona nisu zadobili povjerenje svog učitelja, pa se njihova poduka odvijela izvan učiteljeve kuće uglavnom njegovom dvorištu.

Nakon što bi učenik stekao povjerenje svog učitelja, upriličila bi se „Ceremonija čaja“ i tako bi učenik postao „unutarnji učenik“ (eng indoor student) što je potvrdilo odnos učitelja i učenika te je ujedno iz značilo da će će učenik od svog učitelja biti podučen do kraja, da će ovladati kompletnim borilačkim sistememom. Tijekom svečanosti "Ceremonije čaja" učenik od učitelja dobiva i "ime" kojim ga drugi članovi kung fu obitelji zovu, a tim činom se formalno smatrao sinom ili kćerkom svog učitelja.

U današnje vrijeme način treninga se promijenio, odnosno većina kung fu škola ne egzistira po preproruci ili po poznanstvu s učiteljem, već učenici u škole dolaze putem oglasa, interneta i sl., tako da ne postoji nikakva veza između učitelja i učenika.

Zajedničkim naporim treningom učitelj i učenik se upoznaju, a učitelj tijekom vremena spoznaje sve kvalitete učenika i tada odlučuje da li će upriličiti "Ceremoniju čaja".

Održavanje ceremonije potrvditi će međusobnu povezanost između učenika i učitelja, njihovu zajedničku težnju za usavršavanjem borilačkog umijeća, a sama svečanost biti će odraz nastavka drevne kineske tradicije.